Ima u Transilvaniji starijih gradova, čak i sela, ima možda i zanimljivijih, ali je, s nešto više od 250 tisuća stanovnika, dakle zeru manji od Sarajeva ili kao dva i pol Mostara s predgrađima, najveći grad Brașov. Kao što je Cluj-Napoca stoljećima centar Mađara, tako je Brașov stoljećima bio centar Sasa, odnosno Nijemaca.
Oni su ga i utemeljili, što nam kazuje i prvi spomen ovdašnjeg naselj, 1211. godine, kada su, na poziv kralja Andrije II. Ugarskog, na ovo područje stigli Teutonski vitezovi. Malo nakon što su, možda iz temelja podigli, a možda samo dodatno ojačali, utvrdu Brassovia na Tâmpi, započeli su, oko 1260., i s gradnjom crkve svetog Bartolomeja. Crkva je tako, iako u jednom dijelu izmijenjena zahvatima u 15. stoljeću i s tornjem iz „tek“ 1842. (stari se srušio u zemljotresu 20 godina ranije), i danas najstarija sačuvana građevina u Brașovu.

Grad nije „od prekjučer“, a nije ni mali, ali odviše starih zgrada nema mnogo: izuzev već spomenute Bartolove crkve, tu je i najupečatljivija brašovska bogomolja i glavni simbol grada, Crna crkva (14. stoljeće) te utvrda, nanovo sazidana u 15. stoljeću, ali rušena i paljena, s četiri ugaona bastiona iz 1630., koji se uzimaju kao završetak gradnje. Njima se mogu dodati još samo Jekeliusova kuća, Hunterova knjižnica i Gradska žitnica, podignute u 16. stoljeću. Naravno da mi ne pada na um uspoređivati Brașov s nama i našim gradovima, ali bi se od glavnog grada Transilvanije, i kad je bila ugarska, i austrougarska i rumunjska, očekivalo više.

Grad veličine Brașova obično ima jedan centar s glavnim gradskim trgom i okolnim područjem, ali ovdje nije baš tako; većih trgova ima nekoliko, a povijest i gradski oci pobrinuli su se da se bitne građevine ne nađu „u čoporu“ već razbacane tako da će onaj ko želi vidjeti sve ili barem gotovo sve bitno podobro poderati tabane.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Dio bastiona s Tkalačkom kulom

Glavnina zvjezdaste utvrde je, primjerice, na brdu iznad grada, ali joj se isprekidani krakovi spuštaju u ravan, do oboda središnjeg dijela. Jedan dio, koji uključuje Tkalačku kulu i nekoliko drvenih galerija pretvoren je u muzej. U prvoj fazi, od 1421. do 1436., galerije s kojih se grad branio oružjem velikih promjera, primjerice bombardama i akrebuzima, s otvorima za zasipanje neprijatelja lako zapaljivim materijalima, dok su gornje galerije, dodane između 1570. i 1573. godine, uz dvije promatračke kule, bile namijenjene za malokalibarsko oružje. Da napomenem: još od 1395. godine Turci su nerijetko kidisali na Brașov, a opasnost je trajala sve negdje do sredine 17. stoljeća.

Konstrukcija čitavog kompleksa je heksagonalna, s donjim zidovima debelim gotovo 4.5 metra. E sad, sve godine koje spomenuh su pomalo varljive, jer je i ovdje jedan zemljotres, onaj iz 1710., natjerao nadležne da mnogo što podignu gotovo ispočetka. Bit će da je iz tog doba i poput tapiserije iz „Burde“ izrezbarena drvena kapija s ratnim motivima. Dopadljivih detalja je bezbroj, od ukrašenog kamenog bunara-sarkofaga, preko kraljevske krune s natpisom u latinštini u koju urasta korijenje stabla, danas motiva gradskog grba, pa do poprilično arheoloških ostataka srušenih inačica tvrđavskog kamenog pokućstva.

U povratku ćemo u jednom dubokom pasažu sasvim slučajno – da smo je tražili, uzalud bismo se polomili – naići na sinagogu Beth Israel. Službenu dozvolu da se mogu naseliti brašovski židovi dobili su 1807. Prvih desetljeća promijenili su nekoliko molitvišta u tuđim prostorima, a 1901. su napravili odista izuzetno lijepo zdanje današnje sinagoge. Za razliku od mnogih „umrlih“, brašovska sinagoga je, iako je većina ovdašnjih židova odavno u Izraelu, živa i broji 225 članova.

Jednostopicom se, vrlo uskim prolazom - Istrani bi je nazvali "Ku pasan, pasan" ("Ako prođem, prođem") – provlačimo do jedne od širih ulica. Prolaz se zove Strada sforii, odnosno Uska ulica, a široka je, ili možda uska, između 113 i 135 centimetara. Ako kroz nju prolazi zaljubljeni par koji želi da ljubav potraje vječno, muško i žensko se ne smiju dodirnuti. Ako pokušaju i ne uspiju, predaja kaže da će njihova buduća veza biti sve osim dobra. Elem, najsigurnije nam je ni ne pokušavati :)

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Sinagoga

Dalje ćemo kroz slavoluk, nekadašnju gradsku kapiju, i tako stižemo do glavnog trga, ukraj koga se ustobočila gotička Crna crkva. Trg je velik, ali ne dovoljno da bi Crna crkva – najveća je protestantska crkva ne samo u Rumunjskoj već i u čitavoj istočnoj Europi– komotno mogla u kadar. Ostaje slikati je u dijelovima ili se popeti na neko od okolnih karparskih brda. Naravno da su je, kao i stotine drugih, Nijemci napravili rimokatoličkom, ali znamo i da su od rimskog, a onda i njihove crkve, uglavnom prešli na Lutherov nauk. Gradnja je, i to na ostacima kasnoantičke bazilike, trajala točno stoljeće, od 1377. do 1477., a posvećena je Gospi. I stoljeće je, kao i ona nakon njega, sve do danas, bilo prekratko da bi crkva bila dovršena: podizanje drugog tornja ostavljeno je za „bolja vremena“ koja, očito, nikad nisu stigla. Zidari su inače – ni to ne čusmo drugdje u Transilvaniji – dovedeni iz Bugarske, a popularna legenda kazuje kako je neko sasko dijete stalno dosađivalo majstorima tvrdnjom da je neki zid kriv pa ga jedan od Bugara gurnuo s tornja i mrtvog ga zazidao neznano gdje u crkvi, a na krovu mu podigao kip. Sigurno je samo da je u koru, uz desetke drugih, s nadgrobnjacima koji predstavljaju i vrhunska umjetnička djela, sahranjen svećenik Toma, koji je umro 1410., u doba gradnje crkve. Naravno da bivših rimokatoličkih župnika ima među licima istaknutih protestanata, ukupni koncept bilo je besmisleno narušiti; ne kaže se uzalud da „sve se mijenja osim kamenja“. Lutheru svaka čast, ali su se gradnjom Crne crkve osobno pozabavili čak i pape, posebno Martin V. i Siksto IV.

A zbog čega Crna crkva? Nisu Sasi bili toliko bez ukusa da bi fasadu obojili u crno nego joj je ime nadjenuo požar koji ju je zahvatio 1689. Tada su joj potpuno izgorjeli svod i krov, a opožareni kameni zidovi, u čiju ponutricu može stati više od pet tisuća vjernika, zauvijek su ostali crni. Ima, naravno, i onih koji tvrde da je to zabluda i da je crnilo stiglo iz industrijskih dimnjaka, ali dobro, mi sigurno nećemo biti oni koji će razriješiti dvojbu. Mnogo drugog nije sporno, primjerice da se na jednom od osmokutnih stupova nalazi grb Janoša Hunjadija, viteza kršćanske Europe i branitelja Beograda od Turaka, nama, pod imenom Janka Sibinjanina, poznatog iz starih narodnih pjesama. Nakon što je 1465., zajedno s kasnije svetim Ivanom Kapistranom obranio Beograd od hordi osvojitelja Bosne Mehmeda el-Fatiha, glavu je izgubio svega tri tjedna kasnije, i to ne od mača već od kuge. Grb mu je tu gdje jest jer je bio jedan od većih donatora gradnje. Njegov sin, još slavniji Matija Korvin odriješio je 1476. kraljevski buđelar i dao izgraditi raskošni istočni portal. I njih i mnoge druge, sve vezane za povijest crkve, čim je njegov kip ispred nje, zasjenio je Johann Honterus (1498. - 1549.), Saksonac, najpoznatiji ovdašnji renesansni humanist, protestantski teolog, ali i geograf te kartograf, osnivač prve ovdašnje tiskare i prve gimnazije.

Nije sporno ni da crkva ima najveće zvono u Rumunjskoj, teško nevjerojatnih 6,3 tona, orgulje iz 1839. s 4000 cijevi, također najveće u Rumunjskoj, prebogatu zbirku tepiha, najbolju u Europi, gotički tabernakul od lijevanog željeza, krstionicu iz 1472., sva kaleža iz 1504., brokatne misnice iz 15. i 16. stoljeća, brojne zidne slike i kipove još starije od kaleža i misnica…, ali i rupe od metaka iz revolucije u kojoj je 1989. svrgnut komunistički diktator Nicolae Ceauşescu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Sat na tornju Crne crkve

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u putopis po Crnoj crkvi, evo nas vani, i to s usputnim saznanjem da su malobrojni Rumunji u ono doba samo jedan dan u godini mogli slobodno proći kapiju Șchei, kroz koju se ulazilo u utvrđeni dio grada Kronstadta, kako su ga zvali Nijemci, a drugim danima samo ako plate. I dok su Nijemci još 1850. bili najbrojniji (40,8 posto), 1930. ih pretekli i Mađari (39,3 %) i Rumunji (32,7 %), a oni spali na svega 22 postotka, danas ih je u Brașovu, nasuprot 90,7 posto Rumunja i 8,5 posto Mađara, svega 0,6 posto. Glavni razlog: komunistička vlast ih je 1945. gotovo sve deportirala, i to ne u Njemačku već u SSSR!

Na redu je, preko puta Crne crkve, Trg Vijećnice s Palačom Sfatului, drugim najznačajnijim amblemom grada. Komunisti su ga, bit će prema nekoj bitki ili petoljetki, bili preimenovali u Trg 23. kolovoza, ali je trajalo samo dok su trajali i oni. Kao godišnji trg spominje se još od 1364., okružen je odavno spomeničkim kućama iz 18. i 19. stoljeća, a stup nasred trga nekad je bio stup srama, mjesto za kažnjavanje sjecikesa i njima sličnih, kao i za mučenje nesretnica proglašenih vješticama te za izvršenje smrtnih kazni. Vijećnica, izvorno samo stražarska kula podignuta 1420., vremenom je proširivana pa uključuje i gotiku, i renesansu i barok, a od 1950. je u njoj smješten Povijesni muzej. Na trgu je i pravoslavna crkva Uspenja Bogorodičina, u koju ćemo također ući na koji čas, te muzej u Kući Mureșenilor, Muzej urbane civilizacije i Hirscherova kuća. Na brdu iznad trga vide se velika bijela slova, naziv grada, po uzoru na onu holivudsku dosjetku. I onda još podatak da se u antičko doba na trgu nalazilo skladište hrane Dačana.

Za Brașov smo odvojili čitav dan, a i da moramo dalje, ima u Boga dana. Zato ćemo, kad nam se već u transilvanijskoj prijestolnici nudi kao na dlanu, prošetati i Povijesnim muzejom. Fini su oni seoski muzejčići u mjestima gdje je crkva-utvrda gotovo jedini vrijedan objekt, vidjesmo ih mnogo i bit će ih još, ali neka i jednog prijestolničkog muzeja. Itekako je vrijedilo! Kopija latinskog dokumenta ugarskog kralja Ladislava IV. iz 1288. u kojoj se prvi put spominje Braso, današnji Brașov, puno drugih dokumenata iz kasnijih stoljeća, kameni grbovi, srednjovjekovni oklopi i oružje, rezbarene drvene škrinje, obojeno pokućstvo, kipovi, primitivni strojevi od prije dvjestotinjak godina, ali i oni kasniji, kovačka i druge radionice, ukrasne aplike iz 18. stoljeća, najstarija transilvanijska ljekarna, kadionice, patene, kaleži i drugo crkveno posuđe, pafte, toke i slični uresi… I tako sve do suvremenog doba, gdje dominiraju artefakti vezani za pripajanje Transilvanije Rumunjskoj i kraljevski „zerzavati“, dvorana oblijepljena stripovima i izložba plakata, a šlag na tortu je zbirka koja tematizira socijalističko doba. Završava – mi smo, kakvi smo, preskočili tu epizodu – žutim majicama s grbom socijalističke Rumunjske i poderanim fotografijama Nicolaea Ceauşescua.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Ovako je završio diktator

Vrte se oko nas trgovi što ih jutros ostavismo „za kasnije“ i živopisne uličice brojnih zavodljivih portala. Vrti se, kao netom prohodalo dijete, i sunce: čas bljesne osmijehom, čas kasnije se namrgodi i sakrije iza oblaka. Lijepih zgrada, ponajviše neoklasicističkih, poprilično i secesijskih, ali i onih klasičnih rumunjskih, sa šiljatim, gdjegdje „odsječenim“ tornjićima, na pasja preskakala, kud god se okrenemo, a svejedno ih se ne možemo nagledati. Jedna katnica, prikliještena s oba boka, najljepša je, nalik misici koju su, kako bi joj bili što bliže, okružili pohotni muški. Ne jednom će nas tornjići prevariti – pomislimo da je crkva, kad ono međutim…

Crkava ionako ima mnogo, broja im se ne zna, bezbeli bi i većina Brašovljana pala na tom pitanju na nekom njihovom „sudačka nadoknada“ kvizu. Rimokatolička je, posvećena nerazdvojnim drugarima, svetim Petru i Pavlu, građena od 1776. do 1782. na mjestu dominikanskog samostana iz 1342. i smatra se, ponajprije zahvaljujući tomu što je barokna, jedinstvenim spomenikom grada. Prvotno je bila gotička, a nakon reformacije je, kao i neke druge, pripala mađarskim luteranima, koji su koristili samo jedan oltar, a ostatak, uključujući i glavnu lađu, pretvorili u skladište. Od 1711. je opet rimokatolička, i to franjevačka, a malo potom je preuzimaju isusovci, koji će poravnati gotičku i napraviti ovu, baroknu. Izvrsni su joj vitraji i propovjedaonica, a tabernakul je čitav veliki zlatobojni ormar izdijeljen vratašcima. Pravoslavna crkva mlađa je i manja, Rumunji su ovdje ipak bili manjina, a drugih pravoslavaca, osim nešto Grka, nije bilo. Grci su i bili razlog gradnje ove, budući da su Rumunji izgubili spor protiv njih oko korištenja starije pravoslavne crkve Svete Trojice, a posvećena je 1899.

Imaju, međutim, Rumunji svoju crkvu iz 18. stoljeća u starom središtu Şcheiju i mnogi je nazivaju katedralom. Prepravkama se dobila nesvakidašnja mješavina stilova pa bi poizdalje malo ko pogodio da se radi o pravoslavnoj bogomolji. Moćna građevina, a još moćnija jer je djelomično oslikana i izvana, što je kod nas rijetkost, ali kod Rumunja baš i nije. Ima na slikama u Transilvaniji nezaobilaznog Mihaila Viteza, spomenuh ga u nekoliko putopisa, ovdje prikazanog kako 1599. ulazi u Braşov, tu je i sveprisutni transilvanijski mitropolit Andrei Şaguna, koji je na drugom mjestu, pred koledžom koji nosi njegovo ime, dobio i višemetarski kip, a na trećem dodatnu bistu, ali i jedan katolik, rumunjski kralj Ferdinand, dok ga krunišu u Alba Iuliji. Biblijskih scena je, dakako, najviše, a neke od fresaka potječu iz vremena gradnje.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Kapela na Trgu ujedinjenja

Čast svim tim velebnim crkvama, ali je najdojmljivija jedna kapelica, također u Şcheiju, na Trgu ujedinjenja, blizu vojnika pod šljemom, s puškom i bajunetom na gotovs, spomenika sudionicima Velikog rata. Kapela kao da je to postala od nekadašnjih gradskih vrata; da nema ograde, kroz nju bi se u par koraka moglo proći. Nigdje ne piše čija je, jedini natpis je grboliko ispisana latinština s više ligatura nego čitavih riječi i s godinom 1780., kada je kapelica obnovljena.

Kipova, kao i drugdje po Transilvaniji, puno. Nekad su dominirali Nijemci, ali ih polako nestaje, a sve je više rumunjskih umnih glava, crkvenih, političkih, kulturnih… Na postamentu brončanog Cipriana Porumbescua (1853. - 1883.), jednog od najslavnijih rumunjskih skladatelja, notni zapis, na drugom mjestu mu vidjesmo i spomen-ploču, a Gheorghe Barițiu (1812. - 1893.), povjesničar, publicist i političar, utemeljitelj prvih rumunjskih novina u Transilvaniji, "Gazeta de Transilvania", visok koliko i Andrei Şaguna. Jedan od boljih je spomenik blizancima Ionu i Alexandruu Lapedatuu, rođenim 1876. Ion je bio ministar financija, guverner Narodne banke Rumunjske i počasni član rumnunjske Akademije, a Alexandru ministar kulture i umjetnosti, predsjednik državnog Senata i predsjednik Akademije. Rođeni u nekoliko minuta razlike, umrli u razmaku od pet mjeseci, Alexandru u kolovozu 1950., Ion u ožujku naredne godine. Jedan plećati, može biti da ga ovdje svi znaju pa nigdje ne piše ko je, facom podsjeća na Radovana Karadžića, samo što je kip očito puno stariji od spomenute persone. Ništa ne prepuštam slučaju nego se penjem na postament kazati mu u facu na koga je nalik :)

Bisti i spomen-ploča još više, a od prvih izdvajam samo Đakona Coresija, prevoditelja i izdavača prvih knjiga na rumunjskom; stoljeće je bilo 16., nije mala stvar biti pionir u bilo čemu, nešto mislim da je zaslužio i veći spomenik od biste. Među drugima neću poimenično navoditi nikog, potrajalo bi, nego samo spomenuti da je posebno, pretvaranjem njegove kuće u spomenik, počastvovan i prvi rumunjski gradonačelnik Brașova, dr. Gheorghe Baiulescu. Desilo se to 1916., ali se ispostavilo da je rumunjska vojska prerano pohitala ući u grad. Umiruća Austro-Ugarska imala je još uvijek dovoljno snage da skrši „autonomaše“ i ponovno uspostavi svoju vlast. E, da, Brașov je „pođonio“ ono zapadnjačko sa zvijezdama za svoje istaknute sinove; prođe se fino šetnicom i svi bitni su tu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Samo da mu kažem da je pljunuti Karadžić :)

Posljednja stanka nam je uz jednu od brojnih fontana. Još malo bacamo poglede po Bulevaru heroja i trgu ispred najvećeg sveučilišta u Transilvaniji. I to će biti to, a Brașov ide u ladicu s naslovom: Dani koji se pamte.

Za kraj još samo dvije stvari: prva, da se Brașov od 1950. do 1960. zvao Oraşul Stalin, odnosno Staljingrad, a druga da je u veljači 1936. zbog „subverzivnih aktivnosti“ ovdje uhićen Nicolae Ceaușescu. Odrapio dvije i pol godine zatvora i pušten. Svaki normalan Rumunj sad bi uzdahnuo i rekao: Ma što ga pustiše?! :)